O kompozicijama:

 

Koncert LEVEL SYNCHRO okuplja recentna djela hrvatske suvremene glazbe, predstavljajući raznolike pristupe i zvučne svjetove aktualne suvremene skladateljske scene u Hrvatskoj. Razina kreativne sinkronizacije između izvođača, instrumenata i glazbenih misli stvara dinamičan dijalog, istražujući tanke granice između individualnog izraza i kolektivnog stvaralaštva. Publika je pozvana na zajedničko slušno putovanje kroz višeslojne strukture i energije, gdje se svaki trenutak pretvara u susret novih glazbenih koordinata.

 

Ansambl Synchronos međunarodni je ansambl sa sjedištem u Zagrebu posvećen izvođenju i promicanju nove glazbe s naglaskom na suradnju sa suvremenim skladateljima i istraživanju proširenih izvođačkih mogućnosti.

 

PROGRAM:

​

Zagrepčanin Srđan Dedić diplomirao je kompoziciju u klasi Stanka Horvata u rodnom gradu, da bi kasnije otišao na usavršavanje u Strasbourg, Amsterdam i Tokio. Danas na Muzičkoj akademiji u Zagrebu predaje u statusu redovnog profesora u trajnom zvanju, te piše intrigantne inovativne skladbe. Upitali smo ga za nekoliko riječi o naslovu i nastanku skladbe Thinking of Master Ryōkan i evo što smo dobili: „Ryōkan Taigu (良寛大愚) (1758. – 1831.) bio je osebujni japanski zen-budistički redovnik. Napustivši samostan, odabrao je samotnjački život u trošnoj kolibi, provodeći najviše vremena pišući pjesme i ispisujući kaligrafiju od čega je zarađivao za goli život. Često sam, ali ne i usamljen, Ryōkan je bio omiljen među stanovnicima obližnjeg sela, posebno među djecom s kojom se često igrao. Fascinantno djelo i životni put majstora Ryōkana postali su inspiracija za ovu skladbu kada sam, poput mnogih ljudi diljem svijeta tijekom pandemije, bio prisiljen razmišljati o životu u izolaciji. Središnji dio skladbe aludira na japansku shakuhachi flautu, instrument koji sam upoznao tijekom šestomjesečnog boravka u Japanu i za koji sam prethodno skladao. Skladba je posvećena flautistu Daniju Bošnjaku.”

​

Splićanka Mirela Ivičević živi i djeluje u Beču, gdje je nakon diplome iz kompozicije u zagrebačkoj klasi Željka Brkanovića, došla studirati medijsku, primijenjenu glazbu i kompoziciju kod Klausa-Petera Sattlera i Beata Furrera. Ondje je jedna od osnivačica Black Page Orchestra, bečkog ansambla za radikalnu i beskompromisnu glazbu našega vremena. Stipendistica je austrijske vlade, korisnica DAAD stipendije s rezidencijom u Berlinu, te dobitnica mnoštva nagrada poput one za kompoziciju Erste Banke, Belmontove nagrade Zaklade Forberg-Schneider, te nagrade Zaklade Ernst von Siemens.

Svoju skladbu Čar piše u ljeto 2016. godine na narudžbu festivala Klangspuren Schwaz za „unuke vjestica koje nisu uspjeli spaliti.“ Praizvodi je, kako autorica kaže, magični trio Catch, tada u sastavu Boglarka Pecze (klarinet), Eva Boesch (violončelo) i Claudia Chan (klavir). Prema autoričinim riječima, „radi se o minijaturi koja cilja aglomeraciji visokofokusirane energije, povezujući materijale cesto vrlo oprečnog karaktera. Pritom je podrijetlo ritamskih mikrostruktura bile su inkantacije iz magijskih rituala koje poznajem.”

​

​

Rođen u Brežicama, Vjekoslav Nježić diplomirao je kompoziciju u klasi prof. Stanka Horvata na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji, nakon čega završava magisterij iz kompozicije i glazbene tehnologije u nizozemskom Hilversumu. Danas kao izvanredni profesor radi na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, gdje je nekoć i sam studirao. Skladbu Springtime napisao je još za vrijeme druge godine studija kompozicije 1995, pri čemu je pojam svojevrsna varijacija riječi String time (vrijeme za gudače). Naime, druga je godina studija doista vrijeme kada se kompozicijski svladavaju gudački instrumenti, a skladatelj je pritom intenzivno surađivao s kolegama, violinistom Emilom Gabrićem i violončelistom Thomasom Burićem, kojima je i posvetio ovu skladbu, a oni su je tada i praizveli. Sljedeće je godine u sklopu Međunarodne ljetne akademije u austrijskome Semmeringu Nježić ovom skladbom osvojio svoju prvu nagradu za kompoziciju.

 

 

Fluidity Veronike Reutz Drobnić, hrvatske skladateljice s njemačkom adresom, je 3D animirana partitura za fleksibilnu instrumentaciju u kojoj četiri pokretna, šarena „svemirska crva“ u stvarnom vremenu ocrtavaju glazbenu strukturu, pozivajući izvođače da se kreću kroz stalno promjenjivo vizualno okruženje. Kao rano istraživanje animirane grafičke notacije u skladateljevoj praksi, djelo namjerno otkriva i mogućnosti i poteškoće mapiranja više vizualnih dimenzija na zvuk, tražeći od svirača da prevedu pokret, boju i prostornu putanju u fraziranje, boju tona i interakciju ansambla. Smješteno unutar šireg interesa za grafičke i animirane partiture, Fluidity tretira notaciju kao katalizator za improvizaciju i kolektivnu interpretaciju, stavljajući u prvi plan kreativnost izvođača dok istovremeno istražuje kako nepoznati vizualni sustavi preoblikuju pažnju, interpretaciju i glazbenu interakciju na pozornici.

​

​

Rođen u Karlovcu, Marko Markuš vrlo je rano otišao živjeti u Beč, najprije kao student klasične i medijske kompozicije na Sveučilištu za glazbu i izvedbene umjetnosti, a kasnije kao predavač na istoj instituciji i voditelj kolegija Stilska povijest instrumentacije i Povijesne tehnike skladanja. Njegova je skladba Rera dosad dvaput izvedena: praizvedba originalne verzije za violinu i violončelo bila je u Beču u umjetničkom društvu Alte Schmiede (Stara kovačnica), a nešto kasnije, u adaptaciji za violu i violončelo i u Hrvatskoj. Tada ga je izveo Duo Regoč (Smiljan Mrčela i Jasna Simonovic) i u istoj se verziji izvodi i ovom prigodom. Rera je inspirirana dalmatinskim dvoglasnim pjevanjem u tijesnim intervalima s mikrotonalnim nijansama. Prema Markušovim riječima, sastoji se od tri dijela, pri čemu su prvi i treći dio strukturalno srodni. Prvi dio počiva na jednom tonu oko kojeg se razvijaju različite figuracije, glissanda, raspisana vibrata i slično, radi se o stalnim varijacijama uvijek istog unisona. Drugi dio preuzima materijal iz prvog, ali predstavlja kontrast u gustoći, dinamici, artikulaciji i sviračkoj tehnici. Tonski opseg djela postupno se širi prema završetku, gdje se materijal prekida neočekivano naglo.

​

​

Akademik Igor Kuljerić bio je jedan od vodećih hrvatskih dirigenata i skladatelja 20. i prvih godina 21. stoljeća. Rođen u Šibeniku, odrastao na Silbi i u Zadru, završio je kompoziciju u klasi Stjepana Šuleka na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, te učio dirigirati kod Igora Markevicha u Monte Carlu. Jednu je sezonu upijao znanja o elektroničkoj glazbi u Studiju za glazbenu fonologiju RAI-a u Milanu, što je obilježilo njegov inovativni i progresivni skladateljski jezik. U tom je svjetlu značajan njegov Valcer (D9-G9) nastao 1989. za slavni američki ansambl suvremene glazbe Zeitgeist. Upravo je za to djelo objavljeno na autorskom albumu edicije Hrvatski suvremeni skladatelji koje objavljuje HDS i tvrtka Cantus d.o.o. skladatelj 2004. dobio Porina u kategoriji najbolje skladbe na albumu objavljenom u prethodnoj godini.

 

​​​

​Zagrebački skladatelj, profesor i umjetnički voditelj Glazbene Tribine HDS-a, Tibor Szirovicza, diplomirao je u klasi Željka Brkanovića na Muzičkoj akademiji rodnoga grada, gdje danas predaje. Autor je impresivnog opusa različitih djela pisanih za razne sastave, u rasponu od orkestralnih, preko komornih sve do elektroničkih medija. Njegovi kompozicijski postupci često stapaju različite zvučne krajobraze, raznolika načela akustičkog i elektroničkog principa, u stvaranju neobičnih suzvučja.

Fullstop, kako kaže autor, označava udarac kojim završava emocionalni luk. „Kao da se cijela skladba čita poput jedne rečenice koja završava točkom. Djelo je naručio ansambl Synchronos i u njoj koristim proširene tehnike skladanja koje uključuju različite vrste šumova na instrumentariju i perkusivne elemente. Sve se zajedno integrira u suzvučje temeljeno na tonskim visinama praznih žica gudača. Skladba namjerno ima tiši dinamički raspon s ciljem da sve tehnike izvođenja dođu do izražaja.”