O kompozicijama:

Bassoonerie je igra riječi na temu engleskih pojmova buffonery (glupiranje, zafrkancija) i bassoon, engleski naziv za instrument fagot koji svira solist Sebastian Tarbuk. Njegov solo recital s jedne strane prikazuje tradicionalnu ulogu fagota kao „klauna” u orkestru, zadržavajući njegov zafrkantski karakter koji je u izravnoj opreci s druge strane novim, ozbiljnijim, hladnijim i grubljim zvukovima glazbe 21. stoljeća. Pozvani ste na rub istraživanja zvuka. Poslušajte nevjerojatnu osobnost i nenadanu virtuoznost jednog neuobičajenog solističkog instrumenta, kao i velike razmjere raznih osobnosti koje pet različitih suvremenih skladatelja može prikazati preko samo jednog izvođača!

​​​

Božidar Kunc: Buffonerie (1956.)

Brat hrvatske sopranistice Zinke Kunc Milanov, Božidar Kunc premda uspješan skladatelj u Hrvatskoj, odlučio je kao pijanist pratiti sestru u Sjedinjenim Američkim Državama gdje nastaje većina njegovih djela. Ova je skladba nastala tijekom skladateljeva boravka ondje gde je postala popularna među populacijom fagotista. Riječ je o laganoj šou-komadu u kojemu veliki intervali predstavljaju svu onu komičnu stranu fagota. Premda je u svojem stvaralaštvu ovaj skladatelj ponekad širio granice tradicionalnosti na impresionizam i blagi modernizam, ovdje se Kunc drži konzervativnog tonaliteta i umjerene lakoće za izvedbu uz tek neznatna proširenja na nešto više od uobičajenog fagotističkog raspona tonova. Djelo je 1958. objavio njujorški glazbeni nakladnik Rongwen Music.

Philippe Hersant: Niggun (1993.)

Istaknuti francuski skladatelj rođen 1948. u Rimu, Philippe Hersans, studirao je kod Andréa Joliveta, te dosad napisao stotinjak djela za razne sastave, od zborova i orkestara, preko solističkih i komornih skladbi, sve do opera i baleta. Premda svjestan vremena u kojem živi, vjeran je eklektičnom stilu i tonalitetu, zbog čega ga voli široka publika. U suradnji sa solistom na fagotu iz pariškog Ansambla Intercontemporain godine 1993. piše svoje izazovno, virtuozno djelo lirskog karaktera Niggun, u kojemu koristi proširene tehnike poput multifonije i udaraca jezikom. Istražuje daljnje mogućnosti toga instrumenta na neki tipično francuski način, uz natruhe utjecaja Oliviera Messiaena. Skladna praizvedena na Festivalu de Kumo u Finskoj 1994. s vremenom je postala zadana skladba na fagotističkim natjecanjima.

Veronika Reutz Drobnić: 14 and ½ Themes for TV Advertisements, 2023. (12')

Veronika Reutz Drobnić skladateljica  je rođena 1999. u Zagrebu koja je studirala kompoziciju u Karlsruheu u Njemačkoj gdje živi i danas te radi na svojem doktoratu iz umjetnosti.  U svijetu se istaknula inovativnim pristupima netradicionalnim predlošcima i vizualnim notacijama, uz elemente improvizacije i instrumentalnog teatra. Njezine su skladbe izvođene na festivalima u Njemačkoj, Švicarskoj, Španjolskoj, Kanadi, Italiji, Japanu, SAD-u i Koreji, a HNK u Zagrebu joj je ove godine praizveo novi balet Black Puzzle-Still, I Rise u koreografiji Takuye Sumitoma na Muzičkom biennalu.

Skladbu 14 1/2 Themes for TV Advertisements za fagot i elektroniku skladanu tijekom 2022. i 2023. godine, praizveo je Sebastian Tarbuk 2023. u njemačkom Karlsruheu, a tom je solistu i posvećena. Riječ je o djelu šaljivog karaktera, zbirci glazbenih tema i motiva iz raznih reklama, koje, iako počnu relativno normalno i bezazleno, brzo se izokrenu i izopače. Skladateljica se igra mnogim relevantnim i nerelevantnim svakodnevnim temama, od turističkih oglasa za putovanje, do hrane za pse, pa čak i umjetnom (ne)inteligencijom. Također, nastaje i zanimljiv dijalog između elektronike koja je u potpunosti sačinjena od prethodno snimljenih (moglo bi se reći i „prepariranih”) zvukova fagota i izvođača koji se onda mora nositi još i s tom, uvrnutom, inačicom vlastitog zvuka.

​

Dai Fujikura: Following (2013.)

Trajno nastanjen u Londonu, japanski skladatelj Dai Fujikura rođen je 1977. u Osaki. Sa samo 15 godina došao je u britansku prijestolnicu studirati kompoziciju u klasi Sir Georgea Benjamina specijaliziravši se za velike orkestralne i operne forme. Dobio je nagradu Srebrni Lav na venecijanskom Biennalu kao naperspektivnija skladateljska nada te je ubrzo potpisao ugovor za ekskluzivno izdavaštvo s berlinskim uredom nakladničke kuće Ricordi. Uz standardne sastave voli pisati za japanske tradicijske instrumente, kao i za povijesna glazbala. Umjetnički je ravnatelj Tokyo Metropolitan Theatera, a ima i vlastitu diskografsku tvrtku Minabel Records.

Svoju skladbu “Following” napisao je koristivši materijal vlastita Koncerta za fagot, koji se pak naslanja na prethodno nastalo solističko djelo “Calling”. Tako je “Following” unuka njegova “Callinga”, ali sam nije siguran koliko je DNK tu zadržano iz “Callinga” ili Koncerta za fagot, jer se tu jednostavno prisjeća samih fraza, više nego načina proizvodnje zvuka. To su nježni jedinstveni valovi rijeke s odbljescima sunca na površini, ponekad je tok rijeke tanak, pa su takvi i njezini valići, a ponekad je debeo i snažan, što nikako ne utječe na mirnoću vodenog toka. Pravi istočnjački zen tip objašnjenja vlastitog skladateljskog prosedea.

Kalevi Aho: Solo V (1999.)

Kalevi Aho je finski skladatelj rođen 1949. u finskom gradiću Forssi, relativno kasno je ušao u svijet glazbe zainteresiravši se kao desetogodišnjak za mandolinu, ali odmah je krenuo komponirati. Brzo je krenuo na satove violine i klavira te upisao kompoziciju na helsinkiškoj Akademiji Sibelius u klasi Einojunanija Rautavaare kod kojega je i diplomirao. Danas predaje na istoj instuciji, premda je neko vrijeme živio u Berlinu, usavršavajući se kod Borisa Blachera. Poznat je po stvaranju djela velikih opsega, poput simfonija i opera, te solističkih koncerata za različite instrumente. Cijeli je ciklus djela pod nazivom Solo uz određeni rimski broj posvetio različitim solističkim instrumentima, gdje je peti u nizu iz 1999. posvećen fagotu. Ovdje proširuje njegova tradicionalne tehnike sviranja, te raspone tonova od najnižeg sve do najvišeg registra, prepuhivanja alikvota, multifona i dodatnih fizički i interpretativno iznimno teških sviračkih postupaka. Djelo je posvećeno solo fagotistu Simfonijskog orkestra grada Lahtija, kolegi Fincu, ujedno i skladatelju Harriju Ahmasu.